Mislila sam da je
zahvaljivanje prije ručka smiješno. Nisam ništa osjećala kada bih rekla „Hvala
ti što imam ručak“. Iako sam pročitala i upila puno knjiga na temu zahvalnosti.
Sve do jednom. Probudila sam se iz dubokog sna.
Kada me pronašla
tehnika Zahvalnosti na prvu sam pomislila, ovo je toliko jednostavno da ne može
biti istina. To je to, luda sam, vrijeme je za bolnicu. Sama ću pronaći snage i
načina da se prijavim na liječenje. No, kako sam uvijek i svakome prvo dala šansu
da mi se predstavi tako sam i tehnici
Zahvalnost odlučila dala šansu da se pokaže na djelu.
Trebalo se je
prepustiti, otpustiti, oprostiti. Opraštala sam godinama, sebi, drugima i onima
kojih nema. Svima. No nikada nisam otpustila i prepustila se. Kome se trebam
prepustiti?
Tako sam
Zahvaljivala na svemu. Zabavljala se. Odgovori su dolazili i prije nego bih
postavila pitanje. Hvala, hvala, hvala...
I jednoga dana,
Klik!
Olakšanje,
osmijeh u srcu, sreća koja se ne može opisati riječima. Slobodna sam. Hvala,
hvala, hvala...
Leptirići u
trbuhu kao da sam zaljubljena. Svakoga dana pronalazim nešto ili nekoga kome
kažem HVALA!
Hvala ti..
Zahvalna
